Šta je to „kombinovana nastava“? Da li je ovaj oblik nastave nova šansa za obrazovni sistem?  

U cijelom svijetu trenutno se diskutuje o mogućnostima održavanja nastave od septembra. Čitajući izvještaje iz regiona i drugih zemalja, uglavnom zapažamo tri moguća modela nastavnog procesa, u zavisnosti od procjene rizika zaraze koronavirusom.

Iako je neizvjesno na koji će se način nastava od septembra odvijati, najčešći odgovor koji  možemo u ovom momentu da čujemo je „kombinovana nastava“.

Šta je to? Kakav je to oblik nastave? Kako se sprovodi? Na koji način učenici mogu da postignu rezultate u učenju? Ova pitanja postavljaju ne samo roditelji i djeca, nego i nastavnici!

Pokušaću da odgovorim na pitanje šta je to „kombinovana nastava“, koji su izazovi u primjeni ovog oblika nastave i  na koji način njom može da se unaprijedi obrazovni sistem.

Šta je to „kombinovana nastava“?

Godinama unazad postoji praksa da se predavanja na neki način kombinuju. Dakle, „kombinovna nastava“ nije nepoznat i nov pojam. Često nailazimo na različita značenja ovog oblika nastave, ali u skladu sa onim danas najšire prihvaćenim definiše se kao „blended learning“ ili  „hibridno učenje“.

Radi se o načinu učenja koji objedinjuje nastavu u učionici i tehnologije, i čija je glavna ideja da se odaberu odgovarajući mediji za sve vrste i nivoe obrazovanja.

Kombinovana nastava podrazumijeva oblik učenja koji se sastoji od online lekcija ili online rada upotrebom digitalnih alata i klasičnog, tradicionalnog  učenja u učionici na posebnoj lokaciji. U oba oblika učenja radi se pomoću didaktičkih materijala i obavljaju aktivnosti u vezi s predmetom učenja, koje u kombinaciji pružaju cjelovito iskustvo i rezultate u učenju. 

Ovaj vid nastave omogućava da se koriste sve prednosti savremene tehnologije, da bi se olakšao proces učenja, ali i iskoristile prednosti tradicionalnog oblika učenja u učionici. Povezuje ono najbolje od tradicionalnih metoda podučavanja u učionici s rastućim potencijalom koji pruža online učenje. Može imati niz prednosti i koristi za učenike, kao što je struktura sadržaja, odmjerenost samog sadržaja u smislu težine i prilagođavanja predmetu učenja, samostalno određivanje tempa učenja,  izbor dodatnih materijala  i intenzivna socijalna interakcija.

Šta kažu istraživanja o savremenoj kombinovanoj nastavi?

U osvrtu na temu „hibridno učenje“ navela bih istraživanje, koje su još 2004. godine sproveli Alfred Rovai i Hope Jordan (Rovai & Jordan, 2004), u kom su  ispitali stepen zadovoljstva  unutar tri grupe učenika. Jedna grupa je učila uz pomoć tradicionalnih metoda  u učionici. Kod druge grupe učenika nastava se odvijala po modelu e-učenja (isključivo online), a u trećoj grupi primijenjen je model kombinovane nastave (blended learning – hibridno učenje). Istraživanje je pokazalo da je stepen zadovoljstva  bio najveći  među učenicima u trećoj grupi, dakle onoj, u kojoj su učenici učili prema modelu kombinovane nastave. To pokazuje da uspjeh kombinovanog modela učenja proizlazi iz povezivanja efikasnosti i fleksibilnosti online učenja i društvene komunikacije pomoću nastave uživo, koja je učenicima potrebna za uspješno učenje.

Kao najvažnije prednosti kombinovane nastave, u ovom istraživanju navode se: intezivna komunikacija, osjećaj zajedništva, bolji rezultati u učenju, saradnja u učenju tokom zadataka, bolja mogućnost davanja povratnih informacija, aktivno učestvovanje u procesu učenja, lakše pružanje i dobivanje pomoći pri učenju, zabavan i praktičan način učenja i podučavanja.

Koji su izazovi pred nama kad je riječ o kombinovanoj nastavi?

Kako bi se učenicima omogućilo moderno i uspješno obrazovanje, potreban im je nastavnik. Da bi taj nastavnik mogao ispuniti zadaću formalnog obrazovanja, mora posjedovati, između ostalog, kompetencije koje se odnose na informatičke, informacijske i komunikacione tehnologije. Ovdje je bitno naglasiti razliku između informatičke i informacijske pismenosti.

Najveći izazovi i poteškoće s pismenošću u digitalnoj kulturi nisu samo vještine rukovođenja tehnologijama, uzimajući u obzir da je većina njih prilagođena korisnicima (user-friendly), nego su to vještine koje podrazumijevaju upotrebu digitalnih alata u inteligentne svrhe korištenja informacija i komunikacije. Upravo ove vještine omogućavaju pretragu, odabir, analiziranje, interpretaciju i obradu velike količine informacija kojima se može pristupiti korištenjem novih tehnologija, kao i komuniciranje s drugima pomoću digitalnih resursa.

Svakako bih pomenula vještinu rukovođenja tehnologijama kao nešto što se ne podrazumijeva:

Važno je da se ima u vidu da, ako dijete ima zadatak da nakon urađenog testa u svesci  treba da ga slika i pošalje nastavniku, da upload te iste slike može da traje duže nego upload nekog drugog dokumenta, npr. word-dokumenta. Uz to, sam proces isporučivanja slike može da uspori brzina interneta kojom dijete u datom momentu raspolaže. S tim u skladu, trebalo bi dogovoriti vrijeme potrebno za upload i slanje slika, i uskladiti ga s vremenom koje je predviđeno za izradu testa,  da se ne bi stvarao dodatni pritisak na djecu. Isto tako, ako dijete ima zadatak da slika zadaće koje je uradilo u svesci, treba uzeti u obzir koliko vremena dnevno potroši samo na upload i slanje slika, što itekako može da iscrpi i  dijete i roditelja.  Na osnovu ovakvih iskustava treba razmisliti o mogućnostima – koje nam nude tehnologije – olakšanja rada učenicima i nastavnicima, imajući u vidu pedagoški cilj, koji u ovom slučaju ima zadaća, odnosno test.

Da bi se izbjeglo opterećenje učenika, demotivacija, dezorijentacija, dosada, frustracija, obrada zadataka  na osnovu „copy-past“, tj. prepisivanja, ili pretpostavka da, umjesto učenika, neko drugi može da uradi zadatak, treba da se imaju u vidu individulne razlike učenika, preopterećenost informacijama, da se stvori kontekst stvarnog života, podstiču društvene interakcije i da se nude različite aktivnosti koje navode na  razmišljanje (npr. da se nakon dobijenih informacija i vježbi, formuliše prijedlog, odnosno savijet za zaštitu čovjekove okoline, kao jedan od pragmatskih ciljeva).

Pored navedenog, veoma je važno da se koordinišu i usklade sadržaji poput gradiva ili lekcija, koji se prenose i sprovode u fizičkom prisustvu učenika, i oni koji se rade pomoću digitalnih kanala.

Da li je“ kombinovana nastava“ nova šansa za obrazovni sistem?

Istakla bih sljedeće:

1. Iskustvo nam pokazuje da su nastavnici, djeca i roditelji tokom nastave na daljinu usljed pandemije COVID 19 bili preopterećeni. Zbog toga treba da razmotrimo novi pristup nastavi. Srećom, ne treba da krenemo od nule, nego da uzmemo u obzir iskustva nastavnika koji su proteklih mjeseci koristili široku paletu online alata. Nakon izbora efikasnih digitalnih alata potrebno je nastavne sadržaje prilagoditi i koordinisati  i u online radu, i u učionici.

2. Bez obzira koji se oblik kombinovanog učenja u budućnosti nametne, važno je razumjeti da tradicionalnom modelu učenja nedostaje nešto, što će učenike adekvatno pripremiti za budućnost. Kombinovano učenje ima potencijal da popuni prazninu – ali samo ako se na njega gleda kao na rješenje ili sredstvo, a ne kao sam cilj. Tehnologije i virtuelno učenje nemaju efekat ukoliko pedagoško-didaktički aspekat nije na prvom mjestu. Da bi nastavnici izbjegli zamke koje su uobičajene za online učenje ili kombinovanu nastavu, nastavni proces mora biti dobro osmišljen, s fleksibilnijim pristupom planu i programu i pažljivim definisanjem uloge nastavnika.

3. S druge strane, nije jednostavno napraviti program koji podrazumijeva kombinaciju tradicionalne nastave u učionici i savremenog učenja na daljinu. Treba razmisliti o nastavnim materijalima, o programskom okruženju i strategijama funkcionisanja sistema, o realizaciji samog procesa nastave i učenja, o ocjenjivanju znanja učenika i provjeri kvaliteta rada. To je izuzetno kreativan proces koji potiče nastavnike da se oslanjaju na različite vještine koje su usavršili u učionici, dok razvijaju nove digitalne vještine rame uz rame sa svojim učenicima.

4. Zbog različitih mogućnosti koje pruža hibridno učenje povećava se i složenost njegovog sprovođenja. Osim odabira pravog omjera između online i tradicionalnog provođenja učenja treba da se suočimo s problemima i prednostima koje nose oba okruženja (online i tradicionalno).  Imamo više mogućnosti na raspolaganju  i treba razmisliti o tome kako se metodički može odabrati optimalna kombinacija.

Zaključak: Početak nove školske godine je pred vratima. Kvalitet „kombinovane nastave“ će najviše da zavisi od angažovanja pojedinačnog  nastavnika, s obzirom da u formalnom obrazovanju još uvijek ne postoji jedinstven pristup ovom obrazovnom modelu.

Na ovu temu ćemo sigurno još mnogo pričati, pisati i diskutovati u periodu koji je pred nama!

Autor: Adriana Švraka

Adriana Švraka, direktor Glossa – centra za njemački jezik. Osnovno i srednje obrazovanje je stekla u inostranstvu, a visoko na Univerzitetu u Banjoj Luci. Predavala je dug niz godina u raznim obrazovnim institucijama. Trener je i multiplikator Goethe-Instituta za stručna usavršavanja. Obučila je na stotine nastavnika sirom svijeta. Od 2003. se bavi metodikom i didaktikom vaspitno- obrazovnih procesa.  Od 2009.  razvija planove i programe za offline nastavu i razne formate nastave na daljinu (online učenje).