„Švabica” i Miša – Kad se ljubav ne govori, nego gubi

Piše: Adriana Švraka, direktorica Glossa – centra

Nedavno sam gledala predstavu „Švabica“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Sjela sam u salu da uživam u pozorištu, a izašla s knedlom u grlu i punom glavom paralela koje nisam mogla ignorisati. Jer predstava možda govori o prošlosti, ali ono što se desilo Ani i Miši  dešava se i danas. I kod nas.

Iako je tekst Laze Lazarevića napisan u XIX vijeku, osjećaj nakon predstave me zatekao  kao da sam gledala stvarnost današnjice.

Jer, o čemu „Švabica“ zaista govori?

O ljubavi. O jeziku. O porodici. O tome šta znači biti svoj kad si između dvije kulture.

Mladić iz Srbije zaljubljuje se u Njemicu, dovodi je kući, ali umjesto dobrodošlice, ona dobija zidove tišine, pogleda i neizgovorenih očekivanja. Razlika nije samo u jeziku, razlika je u načinu na koji gledamo svijet, u mentalitetu, navikama, emocijama. I kako vrijeme odmiče, jasno je da nije prepreka jezik. Prepreka je nerazumijevanje i otpor prema drugačijem.

U Glossa- centru se svakodnevno susrećemo s istim pitanjima, samo u drugačijem obliku. Kada učenik odluči da uči njemački jezik, on ne uči samo riječi i gramatička pravila. On ulazi u novi sistem vrijednosti, kulturu u kojoj se kaže sve precizno, planira unaprijed, poštuje procedura. Nije slučajno da baš u toj kulturi jedna „Švabica“ ne zna kako da se snađe u balkanskom emocionalnom haosu.

Miša kao simbol naših učenika

Miša je student medicine koji se zaljubljuje u Njemicu  i vjeruje da može pomiriti svijet iz kojeg dolazi i onaj u koji je zakoračio. Zar to nije baš ono što rade naši učenici u Glossi? Oni koji uče njemački da bi radili, poslovali, studirali ili živjeli u drugoj zemlji. Koji se trude da pronađu balans između korijena i krila.

I baš kao Miša, često su razapeti između očekivanja okoline i onog što zaista žele. A najteže je kada shvate da nisu svi spremni da ih razumiju.

Ana – stranac koji samo želi da pripada

Ana je nježna, otvorena, pokušava, ali gdje god da krene, nailazi na zid. U njoj sam vidjela sve „švabice“ koje dolaze u tuđe sredine, bilo kao ljudi, bilo kao jezici, ideje ili promjene. One koje samo žele da budu prihvaćene, ali im se to ne dozvoljava jer su  drugačije.

Koliko puta sam u učionici gledala ljude koji se bore s izgovorom, stide se svog akcenta, srame se što ne znaju sve odmah. A mi ih u Glossi učimo da su svaki pokušaji, svaka greška i svako novo slovo vrijedni.

Glossa kao odgovor na Mišinu tišinu

Ono što najviše boli u predstavi nije mržnja, ni sukob  nego ćutanje kao i Mišina pasivnost i njegovo povlačenje. Njegovo: „Ne znam… možda je bolje tako…“ I zato Ana umire.

Jezik nije samo riječ – on je most

Predstava me podsjetila zašto radimo ovo što radimo. Da naši učenici ne bi bili Miša koji ćuti. Da ne bi Ana bila neshvaćena. Da se nijedna ljubav ne bi izgubila jer nismo znali kako da je izrazimo.

Zato Glossa nije samo škola jezika. To je prostor gdje ljudi uče da budu svoji  gdje god da ih život odvede.

Jer šta nas uči “Švabica”?
Da ne učimo njemački zbog posla, nego zbog ljudi.
Da ne govorimo jezike da bismo zvučali pametnije, nego da bismo čuli one koje inače nikada ne bismo razumjeli.