Šta uopšte znači dobro znati jezik?

5 razlika između onih koji uče napamet i onih koji stvarno znaju šta pričaju

U radu sa ljudima koji uče jezike već više od dvadeset godina, često srećem jednu zanimljivu situaciju. Ljudi mi kažu: “Ja već znam njemački.” Ili: “Učila sam ga godinama u školi.”

A onda počnemo razgovarati.

Poslije nekoliko minuta postane jasno da tu postoji velika razlika između znati jezik i imati osjećaj da ga znaš.

To nije kritika. To je zapravo vrlo česta situacija. Mnogi ljudi su godinama učili jezike kroz školski sistem koji je bio zasnovan na memorisanju, pravilima i prevodima. Ali jezik nije lista pravila. Jezik je živa komunikacija.

Tokom godina sam srela mnogo ljudi koji su znali perfektno da izrecituju gramatičko pravilo, ali su zastajali kada treba da naruče kafu, napišu mail ili objasne problem na poslu.

Zato često postavljam jedno jednostavno pitanje:

Šta zapravo znači dobro znati jezik?

Kroz svoje iskustvo izdvojila sam pet velikih razlika između ljudi koji uče napamet i onih koji stvarno znaju šta pričaju.

1. Oni koji uče napamet traže pravila. Oni koji znaju jezik traže smisao.

Mnogi učenici nauče pravilo o vremenu ili padežu i onda pokušavaju svaku rečenicu uklopiti u to pravilo.

Ali u stvarnoj komunikaciji stvari ne funkcionišu tako.

Ljudi koji zaista vladaju jezikom ne razmišljaju prvo o pravilu, nego o poruci. Oni žele da prenesu ideju, emociju, stav. Gramatika se vremenom uklopi u taj proces.

Jezik je prije svega alat za razmišljanje i komunikaciju, a tek onda sistem pravila.

2. Oni koji uče napamet boje se greške. Oni koji znaju jezik koriste jezik.

Jedna od najvećih razlika koju primjećujem jeste odnos prema greškama.

Ljudi koji su učili kroz memorisanje često čekaju da budu potpuno sigurni prije nego što progovore. Rezultat je da govore vrlo rijetko.

S druge strane, ljudi koji zaista napreduju koriste jezik od prvog dana. Greške su dio procesa. One su zapravo znak da je osoba počela misliti na tom jeziku.

U mom radu sam često vidjela da ljudi koji se manje plaše greške brže postanu sigurni govornici.

3. Oni koji uče napamet prevode u glavi. Oni koji znaju jezik razmišljaju na jeziku.

Ovo je možda najvažniji trenutak u učenju jezika.

Dok učenik prevodi svaku rečenicu iz svog maternjeg jezika, komunikacija je spora i nesigurna.

Ali kada počne razmišljati direktno na stranom jeziku, nešto se promijeni. Rečenice dolaze prirodnije. Govor postaje spontan.

Taj prelaz je trenutak kada osoba počinje stvarno znati jezik.

4. Oni koji uče napamet znaju riječi. Oni koji znaju jezik znaju kako se riječi koriste.

Znati riječ i znati kako se ona koristi u različitim situacijama nije isto.

U razgovorima sa polaznicima često vidim da neko zna mnogo riječi, ali nije siguran kako da ih uklopi u prirodnu rečenicu.

Ljudi koji su razvili pravi osjećaj za jezik razumiju kontekst, ton i situaciju. Oni znaju kako se govori na poslu, kako sa prijateljima, a kako u formalnoj komunikaciji.

Jezik je mnogo više od vokabulara.

5. Oni koji uče napamet uče za test. Oni koji znaju jezik koriste ga za život.

Možda je ovo i najvažnija razlika.

Neki ljudi uče jezik da polože ispit. I kada ispit prođe, znanje polako nestaje.

Ali ljudi koji su jezik povezali sa stvarnim životom koriste ga svaki dan. Na poslu. Na putovanju. U komunikaciji sa ljudima.

Tada jezik prestaje biti školski predmet i postaje dio identiteta i svakodnevice.

Moj zaključak nakon dvadeset godina rada

Kada danas pogledam sve te generacije polaznika koje sam upoznala kroz rad u Glossa-centru i kroz dugogodišnji rad u osnovnim, srednjim školama i na fakultetu jedno mi je potpuno jasno.

Ljudi ne traže samo gramatiku i pravila. Oni žele sigurnost u komunikaciji.

Žele osjećaj da mogu razgovarati, razumjeti, reagovati i biti svoji na drugom jeziku.

Zato uvijek kažem:

Dobro znati jezik ne znači govoriti bez greške.
Dobro znati jezik znači govoriti slobodno, jasno i sa samopouzdanjem.

A to se ne postiže učenjem napamet.

To se postiže korištenjem jezika.