Akreditacija nije papir na zidu.

Piše: Adriana Švraka, osnivač i direktor Glossa-centra

Kada vam neko kaže da je neka obrazovna ustanova akreditovana, šta prvo pomislite?

Vjerovatno da ima određeni certifikat, da je ispunila neke uslove, da je neko provjerio njen rad i
zaključio da je sve u redu.

I sve je to tačno. Ali, vjerujte mi, to je samo mali dio priče.

Nedavno je naš Glossa-centar po četvrti put uspješno prošao reakreditaciju Goethe-Instituta, sa
ukupnom ocjenom od 92,3%.

Lijepa vijest. Razlog za ponos. Fotografija, objava, nekoliko čestitki i idemo dalje.

Ali ja bih ovog puta voljela da ispričam šta zapravo stoji iza tih nekoliko riječi i jednog broja.
Jer iza 92,3% ne stoji samo uspjeh. Stoji čitav jedan sistem, petnaest godina rada i mnogo ljudi
koji su u taj rezultat ugradili dio sebe.

Šta zapravo znači kada vas neko akredituje?

Akreditacija je, pojednostavljeno, postupak kojim nezavisna institucija provjerava da li
organizacija ispunjava određene standarde kvaliteta.

A reakreditacija?

E, ona je za mene još zanimljivija.
To znači da ste kvalitet jednom već dokazali, ali vam niko ne garantuje da ste ga zadržali.

Morate ponovo pokazati šta radite, kako radite, šta ste promijenili, šta ste unaprijedili i kakve
rezultate postižete.

Drugim riječima, ne možete živjeti od stare slave.
I upravo mi se to najviše sviđa u ovom konceptu.

U obrazovanju, kao i u životu, ono što je bilo odlično prije pet godina ne mora biti dovoljno
dobro danas.

Promijenili su se ljudi, očekivanja, tehnologija, način na koji učimo, radimo i komuniciramo.

Ako vi ostanete isti, vrlo vjerovatno više niste jednako dobri.

Kako izgleda kada vam neko zaviri u svaki dio poslovanja?

Evo jednog detalja koji mnogi ne znaju.

Akreditacija nije situacija u kojoj dođu ljudi, pogledaju učionice, popiju kafu, pregledaju
nekoliko dokumenata i kažu: „Odlično, čestitamo!“

Bilo bi lijepo da je tako jednostavno. 🙂

U stvarnosti, pripreme podrazumijevaju ozbiljnu analizu gotovo svega što radimo.

Od kvaliteta nastave, kompetencija nastavnika, stručnog usavršavanja i praćenja napretka
polaznika, preko organizacije procesa i komunikacije, pa sve do načina na koji prikupljamo
povratne informacije i koristimo ih za unapređenje rada.

Nije dovoljno reći: „Naši nastavnici su odlični.“

Kako to znate? Kako pratite njihov rad? Kako ih usavršavate? Šta se dešava kada nešto nije
dobro? Kako provjeravate da li je promjena dala rezultat?

Nije dovoljno ni reći: „Naši polaznici su zadovoljni.“
Gdje se to vidi? Šta radite s njihovim primjedbama?

Kako reagujete kada neko nije zadovoljan?
I tu dolazimo do nečega što smatram izuzetno važnim.

Kvalitet nije ono što organizacija govori o sebi. Kvalitet je ono što može pokazati, objasniti
i dokazati.

Najteži dio nije pokazati šta radite dobro

Već priznati šta ne radite dovoljno dobro.
Mislim da je ovo jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila tokom godina rada s
međunarodnim standardima kvaliteta.

Lako je govoriti o uspjesima.

Mnogo je teže otvoriti sopstveni sistem, pogledati njegove slabosti i dozvoliti nekome sa strane
da vam kaže da određeni proces nije dovoljno dobar.

A onda ne tražiti opravdanja.

Nego sjesti i popravljati.

U Glossi smo tokom petnaest godina promijenili mnogo toga. Metode, materijale, organizaciju
nastave, tehnologiju, administrativne procedure, način komunikacije, praćenje kvaliteta.

Neke promjene su bile rezultat naših ideja. Neke su nastale zbog povratnih informacija
polaznika. Neke zbog grešaka. A neke upravo zato što nas je neko spolja natjerao da se zapitamo
zašto nešto radimo baš tako.

I znate šta?

Nekada je odgovor bio: „Zato što to tako radimo godinama.“

A to, naravno, nije naročito dobar odgovor. 🙂

Iza svakog standarda stoje ljudi

Kada se govori o međunarodnim standardima, zvuči to pomalo hladno i birokratski.
Procedure. Dokumentacija. Indikatori. Evaluacija. Izvještaji.

Ali iza svakog tog pojma stoji nečiji rad.
Stoji nastavnik koji poslije održanih časova priprema bolji materijal jer je primijetio da prethodni
nije dao očekivani rezultat.

Stoji kolega koji prati zadovoljstvo polaznika, razgovara s njima i pokušava razumjeti zašto neko
gubi motivaciju.

Stoji pedagoški tim koji analizira nastavu, daje povratne informacije i organizuje dodatna
usavršavanja.

Stoje ljudi u koordinaciji, administraciji, prodaji, marketingu i računovodstvu, čiji se posao često
ne vidi, ali bez kojih nijedan ozbiljan sistem ne može funkcionisati.

Stoje i razgovori koji nisu uvijek prijatni. Različita mišljenja. Odluke koje zahtijevaju dodatni
napor. Rokovi. Ispravljanja. Ponovna provjeravanja.

I, naravno, ona čuvena rečenica koju svaki direktor poznaje:
„Zar baš sad moramo i ovo mijenjati?“ 🙂

Moramo.

Jer ako želimo da budemo bolji, ne možemo stalno raditi isto i očekivati drugačije rezultate.

Šta sam ja naučila iz četiri reakreditacije?

Kao profesor njemačkog jezika, neko ko se više od dvadeset godina bavi obrazovanjem i
usavršavanjem nastavnika, a posljednjih petnaest godina i vođenjem sopstvene obrazovne
ustanove, imam vrlo ličan odnos prema ovoj temi.

Na početku sam, kao i mnogi, kvalitet prvenstveno vezivala za dobru nastavu.
Dobar profesor, dobar program, motivisan polaznik i rezultat.

I danas mislim da je nastavnik jedan od najvažnijih faktora kvaliteta obrazovanja.
Ali sam vremenom shvatila da odličan pojedinac nije isto što i odlična organizacija.
Možete imati fantastične profesore, a lošu komunikaciju.

Odlične nastavne programe, a neorganizovane procese.
Zadovoljne polaznike, a nikakav sistem kojim pratite zbog čega su zadovoljni i šta biste još
mogli unaprijediti.

Kvalitet pojedinca je dragocjen. Ali kvalitet sistema znači da dobre rezultate ne prepuštate
slučaju.

To je velika razlika.
I možda najvažniji pomak u mom razmišljanju kao direktora.

Naučila sam i da se autoritet ne gradi time što imate odgovor na svako pitanje, nego i
spremnošću da priznate kada odgovor nemate.

Da dobri sistemi ne nastaju tako što se greške kriju, već tako što se iz njih uči.
I da profesionalizam ne znači da nikada ne pogriješite.

Znači da imate način da grešku prepoznate, ispravite i smanjite vjerovatnoću da se ponovi.

A šta od svega toga ima naš polaznik?

Ovo je, zapravo, najvažnije pitanje.

Jer polaznik koji dođe da uči njemački jezik ne treba da razmišlja o našim internim procedurama,
izvještajima ili reakreditaciji.

On treba da dobije kvalitetnu nastavu, kompetentnog nastavnika, jasnu organizaciju, podršku i
priliku da zaista nauči jezik.

Treba da zna da iza usluge koju plaća stoji neko ko ozbiljno razmišlja o njegovom napretku.
Ako nešto nije dobro, treba da postoji način da se to riješi.

Ako nastavnik ima potrebu za dodatnom podrškom, treba da postoji sistem koji će mu je pružiti.
Ako se pojave nove metode i tehnologije koje mogu unaprijediti učenje, treba da postoji
spremnost da se one istraže i smisleno uvedu.

Sve ono što mi radimo iza kulisa trebalo bi da rezultira jednim jednostavnim osjećajem kod
polaznika: Ovdje sam u dobrim rukama.

Zašto nam je važna baš reakreditacija Goethe-Instituta?

Zato što Goethe-Institut za nas nije samo ime koje možemo navesti uz Glossa-centar.
To je institucija čiji su standardi, stručna podrška i međunarodni pristup obrazovanju važan dio
našeg profesionalnog razvoja.

Za mene lično, saradnja s Goethe-Institutom seže mnogo dalje od same akreditacije Glossa-
centra.

Kroz godine rada kao profesor, trener i multiplikator imala sam priliku da učim, sarađujem i
razmjenjujem iskustva s brojnim stručnjacima iz različitih obrazovnih sistema.
I upravo zbog toga znam koliko je vrijedno kada vaš rad procjenjuju ljudi koji dolaze izvan vaše
organizacije.

Ljudi koji nemaju razlog da vam govore ono što želite čuti.
Već ono što, na osnovu svojih standarda i dokaza, smatraju opravdanim.
U tome vidim najveću vrijednost eksternog vrednovanja.
Ne u potvrdi da ste savršeni.

Nego u prilici da dobijete ozbiljan, stručan i nezavisan pogled na ono što radite.

A šta znači onih 7,7% koji nedostaju?

Moram priznati da mi je ovo možda i najzanimljiviji dio rezultata. 🙂
Kada dobijete 92,3%, možete se fokusirati na tih 92,3% i biti zadovoljni.
I treba da budete.

Ali mene profesionalno zanima i onih preostalih 7,7%.

Ne zato što očekujem savršenstvo, nego zato što upravo u prostoru između dobrog i još boljeg
nastaje razvoj.

Taj procenat sam po sebi ne govori koje konkretne oblasti treba unaprijediti. Za to služe nalazi i
preporuke evaluacije.

Ali me podsjeća na nešto važno: uvijek postoji prostor da preispitamo sopstveni rad.
Ne želim da vodim organizaciju u kojoj svi jedni drugima govore da je sve odlično.

Želim da vodim organizaciju u kojoj se ljudi ne plaše da kažu da nešto može bolje.
To nije uvijek lako.

Ni meni, ni mojim kolegama.

Ali vjerujem da je upravo to razlika između organizacije koja ima uspjeh i organizacije koja ima
kontinuitet.

Petnaest godina kasnije

Kada danas pogledam Glossa-centar, ne vidim samo učionice, kurseve, polaznike, brojke i
certifikate.
Vidim ljude s kojima smo gradili nešto što na početku nismo mogli ni zamisliti u ovom obliku.
Vidim godine učenja, širenja, promjena, teških odluka, uspjeha i grešaka.

Vidim profesore koji i sami neprestano uče.
Vidim kolege koji često rade mnogo više od onoga što piše u opisu njihovog radnog mjesta.
I vidim organizaciju koja se mijenjala, nekada lakše, nekada teže, ali koja nije prestala da
preispituje sebe.

Zato mi četvrta reakreditacija i ocjena od 92,3% znače mnogo.
Ne zato što mislim da smo završili posao.

Naprotiv.

Zato što je to potvrda da sve ono što godinama radimo ima smisla. I obaveza da nastavimo.
A ako bih iz čitavog ovog iskustva izdvojila jednu poruku, ne samo za obrazovne ustanove nego
za svakoga ko vodi neki posao, bila bi to ova:
Ne morate biti savršeni da biste bili kvalitetni.

Ali morate biti spremni da stalno provjeravate koliko ste zaista dobri.

Jer akreditacija se ne zaslužuje onog dana kada dobijete certifikat.
Ona se zaslužuje svakog dana između dvije provjere.

I upravo tada, kada nema auditora, kada se ne priprema izvještaj i kada niko ne traži dokaz, vidi
se kakvu ste organizaciju zaista izgradili.

A meni je to, nakon svih ovih godina, mnogo važnije od papira na zidu.

Zapratite Adrianu na instagramu

Više o pripremama za Goethe-ispit