AI će nas nadmašiti u znanju, ali ono što nas čini nezamjenjivima ne može naučiti.
Postoje trenuci u kojima shvatiš da se svijet promijenio brže nego što smo stigli da ga objasnimo.
Tehnologija napreduje, alati postaju moćniji, znanje dostupnije nego ikada.
A čovjek stoji na istom mjestu i pita se isto što se pitao oduvijek: ko sam, šta znam i šta ostaje kada znanje više nije dovoljno.
Vještačka inteligencija danas piše, računa, analizira, predviđa. Radi brzo i precizno, bez sumnje i bez zadrške. I upravo tu, u toj savršenoj efikasnosti, pojavljuje se nelagoda. Ne strah od tehnologije, nego strah da ne zaboravimo ono suštinsko.
Yuval Noah Harari to formuliše jednostavno i tačno: AI će nas nadmašiti u uskim tehničkim i kognitivnim vještinama, ali budućnost neće pripasti onima koji znaju najviše, već onima koji razvijaju socijalne, emocionalne i tjelesne kompetencije. One koje se ne mogu kopirati, automatizovati niti naučiti napamet.
AI nema tijelo.
Nema unutrašnji otpor.
Nema odgovornost za drugog čovjeka.
Ne zna kako izgleda stati pred grupu ljudi i osjetiti njihovu energiju. Ne zna kako je pogriješiti i nastaviti dalje. Ne zna kako se gradi povjerenje, autoritet i odnos. To su iskustva koja se ne simuliraju. Ona se žive.
Upravo zato Harari govori o vještinama koje se razvijaju kroz praksu, disciplinu i prisutnost. Ne kao dodatku znanju, nego kao njegovom temelju. Jer sve što ostane samo u glavi, bez tijela i emocije, brzo se raspadne pri prvom stresu, promjeni ili pritisku stvarnog života.
Godinama u obrazovanju postavljam isto pitanje: šta učeniku zaista ostaje kada završi školu ili kurs. Ako ostanu samo informacije, one vrlo brzo zastarijevaju. Ako ostanu sposobnost učenja, samoregulacije, kritičkog mišljenja i odnosa prema sebi i drugima, tada govorimo o obrazovanju koje ima smisla.
Zato me ne zanima nastava koja proizvodi tačne odgovore. Zanima me nastava koja razvija ljude koji znaju postaviti prava pitanja.
U Glossi nikada nismo vjerovali da je naš posao samo da naučimo nekoga jezik. Jezik je uvijek bio sredstvo. Cilj je bio čovjek koji se usuđuje govoriti, misliti, pogriješiti i rasti. U našim učionicama, uživo ili online, ne susreću se samo gramatika i riječi. Susreću se strahovi i hrabrost, nesigurnost i upornost, tišina i glas.
Zato je za Glossa-centar ulazak u svijet umjetne inteligencije prirodan korak, ali ne bez pitanja. Ne koristimo AI da bismo zamijenili čovjeka, nego da bismo ga osnažili. Ne da bismo ubrzali znanje, nego da bismo produbili razumijevanje. Ne da bismo učili brže, nego svjesnije.
Budućnost obrazovanja neće pitati samo šta znaš. Pitaće kako reaguješ kada ne znaš. Kako slušaš drugog. Kako nosiš promjenu. Kako ostaješ prisutan u svijetu koji se stalno ubrzava.
Ako u tom procesu izgubimo čovjeka, izgubićemo i smisao. Ako ga sačuvamo, tehnologija će biti saveznik, a ne prijetnja.
U Glossi biramo upravo to.
Jer znanje prolazi.
Čovjek ostaje.